Murina, film redateljice Antonete Alamat Kusijanović, prije dva mjeseca osvojio je nagradu Camera d’Or, koja se u Cannesu dodjeljuje najboljem debitantskom filmu unutar svih festivalskih programa. Nakon Cannesa, Pule, Sarajeva i turneje po ljetnim kinima diljem Hrvatske, Murina dolazi i u Karlovac, na obalu rijeke Korane, gdje su gledatelji imali priliku pogledati film o mladoj Juliji, koja se bori s patrijarhalnim ocem, ali i s okolinom. Baš poput murine, protagonistica je spremna odrediti vlastitu sudbinu i učiniti sve kako bi se oslobodila, a o temi filma, mladoj glumici Graciji Filipović i mnogočemu drugome razgovarali smo s redateljicom! 

Posljednja dva mjeseca bila su vrlo intenzivna za tebe, i na poslovnom i na privatnom planu, pa, za početak, kako si?

Radno sam, pripremam nove projekte, stvaram novi životni plan i spremam se za put u Ameriku.

Glavna glumica Murine jest Gracija Filipović, s kojom si već nekoliko puta surađivala. Kako se vaš odnos razvijao s godinama?

Graciju sam upoznala kao jako malu djevojčicu, imala je devet godina, i tada je glumila u jednoj scenu u mom kratkometražnom filmu, a s dvanaest godina smo ponovno surađivale na spotu grupe Silente. Na početku je taj odnos bio vrlo majčinski s moje strane, s obzirom da je ona bila dijete. Zatim smo radili U plavetnilo; na tom sam se projektu mogla više posvetiti Graciji kao glumici, jer spot je bio više poput nekakve igre. Pokušavala sam joj, iako je s trinaest godina još uvijek bila dijete, što više približiti unutarnji svijet njezinog lika, da bi ona što lakše ušla u kožu Julije. Za Murinu smo se pripremali od njezine petnaeste godine te nam se odnos promijenio za vrijeme priprema i samog snimanja, Gracija je postala djevojka i, iako smo nastavili jednako ozbiljno raditi, komunicirale smo na više prijateljskoj razini, redateljski autoritet se promijenio iz jednog odnosa prema djetetu u odnos prema glumici. Za vrijeme priprema za Murinu zaista smo stvorile čvrsto prijateljstvo i puno smo bliže sada kada je Gracija mlada djevojka, nego kada je bila dijete. 

Lik Julije pisala si specifično za Graciju. Kako si izabrala ostalo troje glumaca, Danicu Čurčić, Leona Lučeva i Cliffa Curitsa?

Birala sam ih po Graciji, radili smo testove s raznim glumcima, koje smo po nekoliko dana testirali prvo s Gracijom, a zatim i s ostalim glumcima, kako bismo vidjeli kako zajedno ”dišu”. Bilo je nekoliko promjena, ali mislim da smo na kraju pronašli pravi tim za obitelj iz Murine. 

Najturbulentniji odnos u filmu jest onaj između oca i Julije. Jesu li Leon Lučev i Gracija Filipović imali posebne pripreme?

Da, nalazili smo se u Dubrovniku tri – četiri puta tijekom godine, gdje bismo po nekoliko dana zajedno živjeli u stanu, išli na brod, na otoke, šetali Dubrovnikom… Intenzivno smo zajedno provodili vrijeme, i u privatnom i u poslovnom smislu. 

Temu odnosa oca i kćeri vrlo si vješto prikazala, bez posezanja za klišejima. Što ti je bilo najvažnije u prikazu tog odnosa?

Zanimljivo mi je bilo istraživati koliko toga u nama smo naslijedili od obitelji, a koliko je naučeno. Naši odnosi i reakcije neminovno dolaze iz naše obitelji, ali koliki dio njih dolazi iz naše unutarnje prirode? U Murini mi je bilo važno staviti Juliju u kontrast i poredbu s njezinim ocem. 

U filmu smo imali priliku vidjeti divan krajolik, lokacije su izvanredne, a more kao da je dodatan lik u priči. Koju ulogu u priči igra priroda?

Nije mi bilo bitno pokazati ljepote krajolika, ali sam željela koristiti prirodu kako bih dodala tenziju dinamici koja se već događa u filmu među likovima. Namjerno sam snimala na otocima bez zelenila, na suhome, pod morem, gdje imamo samo plavetnilo i kamenje. Drugim riječima, surov krajolik koji bi potencirao napetost između likova. 

Kratkometražni film U plavetnilo, u kojem Gracija također ima glavnu ulogu, ima mnogo podvodnih scena, baš kao i Murina. Što si naučila na snimanju kratkometražnog filma, a da ti je pomoglo pri pripremi i snimanju Murine?

Za Murinu sam se definitivno bolje pripremila. Za vrijeme prvog snimanja U plavetnilo nismo uspjeli snimiti sve podvodne kadrove koje sam željela. Mislim da je to tada bio jedna razina eksperimenta, tehnički, organizacijski i logistički, pa sam čak morala i ponoviti snimanje kako bismo dobili nekoliko dodatnih podvodnih scena. Murinu sam radila s već uhodanim timom, bili smo odlično pripremljeni, te smo vrlo dobro znali da je komunikacija pod vodom najvažnija, pa kad smo riješili problem podvodne komunikacije, sve je teklo glađe.

Kakva je bila atmosfera na snimanju?

Na snimanju smo imali puno intenzivnih emocija, bilo je dosta pjesme, nenadanih situacija, dinamike i stresa, ali to sve pridonosi tome da Murina izgleda što realnije i životnije. Uživala sam tih dva mjeseca na snimanju.

Prošle godine, kada je svijet obilježila pandemija, na FRFF je pristiglo mnogo filmova te tematike. Ovih godine ih ima manje, ali tema korone je još uvijek prisutna. Jesi li ti ikada osjetila potrebu o toj situaciji napraviti film? Kako si iskoristila vrijeme lockdowna?

To me uopće ne zanima, dovoljno mi je bilo proživljavati koronu i karantenu uživo, tako da bi mi odlazak u filmski svijet iste tematike bilo apsolutno nezanimljivo. U filmu volim ići na mjesta na kojima nisam bila ili na koja bi voljela otići, ali razumijem da neke ljude potiče isključivo ono što im se događa u sadašnjosti. Međutim, teško je raditi filmove o nečemu što nam se aktualno događa, većinom se o temi razmišlja retrospektivno, analizom osjećaja nakon što je prošlo neko vrijeme. Što se tiče kreativnosti u doba lockdowna, imala sam sreću da sam pronašla svoje malo gnijezdo u kojem sam mogla pisati, stvarati i raditi na novim projektima, tako da sam to vrijeme iskoristila vrlo kreativno. 

Što bi savjetovala našim mladim filmašima?

Trebaju biti iskreni u tome što rade, najvažniji dio posla je izabrati o čemu raditi film, to mora biti tema koja ih zaista potiče, jer raditi film je dugačak i mukotrpan proces, puno je osobnih i profesionalnih žrtava, stoga treba izabrati temu za koju si se spreman tako žrtvovati. Ne postoji recept za uspjeh, svatko to radi na svoj način, ali mislim da ne treba stihijski uskakati u bilo koji projekt, već treba pomno izabrati što, kako i zašto želiš prikazati na filmu.

S Ivorom Martinićem pripremaš novi projekt. O čemu se radi?

Radimo projekt pod nazivom Stane, film je to koji se bavi ženom koja živi u hrvatskoj dijaspori u New Yorku, koja, kada sazna za muževu nevjeru, uzima ista prava za sebe, no nailazi na osudu okoline te kreće u borbu protiv mentaliteta kojeg je dio, ali ga nije do tada bila svjesna.

LIMUNSKO PITANJE – Kako radiš limunadu i gdje bi ju najradije ispijala?

Otiđem u svoj vrt, uberem limune, dobro ih operem te ih cijele zaledim. Kasnije ih zaleđene, zajedno s korom, stavim u blender i smiksam s vodom. U kori je puno vitamina, ali limuni moraju biti domaći, a takvu svoju limunadu najradije pijem u Dubrovniku.

(M.L.J)