Pandemija je sve zaustavila, pa tako i proizvodnju filmova. Iako se stvari polako vraćaju u normalu, Nemanja Ćeranić, filmski redatelj, snimio je prvi film nakon pandemije u Srbiji. Snimanje su započeli 15. ožujka 2020., nastavili ga dva mjeseca kasnije, a sada je Lihvar došao u Karlovac! Nemanja je na Four River Film Festival došao i kao član velikog žirija, pa nam je odgovorio na pitanja o žiriranju, filmu i snimanju u doba pandemije!

U Karlovcu si kao član žirija, kakvo je iskustvo žiriranja?

Zanimljivo mi je, pogotovo jer se radi o mladim autorima, mislim da su ovakvi festivali bitni jer daju mladim filmašima da pokažu svoje filmove, potiču ih da nastave raditi, kako bi jednog dana možda došli i do većih projekata.

Što bi poručio mladima koji stvaraju kratkometražne filmove?

Najvažnije je imati dobru ideju i precizno ispričati priču.

Snimanje Lihvara započelo je 15. ožujka 2020. Kako ste se nosili sa situacijom u kojoj ste se zatekli?

Nije bilo lako, završili smo prvi dan snimanja i tada se dogodilo izvanredno stanje u Srbiji, morali smo čekati dva mjeseca kako bismo nastavili s radom. Uvjeti su bili teški, radili smo film van sistema, no ekipa je bila poprilično hrabra i uspjeli smo snimiti film za samo četrnaest dana.

Kako si proveo lockdown?

Uglavnom sam igrao igrice, vratio sam se u adolescenciju. To mi je prilično odgovaralo tada, ali ne bih da se takvo stanje opet dogodi.

Je li izolacija pomogla Lihvaru, to jest, jesi li išta mijenjao u projektu tijekom ta dva mjeseca?

Nisam pretjerano razmišljao o Lihvaru, više sam radio na drugim projektima i scenarijima, no cijelo vrijeme sam komunicirao s drugim ljudima i raspravljao o novim idejama.

Producent filma je Aljoša Ćeranić, tvoj brat. Kako se dogodila ta suradnja?

Kad sam završio fakultet, brat je još uvijek igrao profesionalnu košarku, a nakon toga je krenuo u poslovni svijet, otvorio je kafić u Novom Sadu, ali budući da on ima tako zanimljivu energiju, predložio sam mu da se krene baviti produkcijom. Pristao je i sada je u produkcijskim vodama već dvije godine.

Film je snimljen bez potpore Filmskog centra Srbije. Je li to bila svjesna odluka?

Da, htjeli smo snimiti film u svojem gradu, izašli smo na natječaj za kulturu u Inđiji, a kad smo dobili novac na natječaju, znali smo da možemo uspjeti snimiti film i van sistema. 

Lihvar je žanrovski film, kako ste krenuli u tom smjeru?

Nismo krenuli od žanra, krenuli smo od želje da napravimo film o dugovanju, ali ne samo u novčanom smislu, već i o dugovanju prema bliskim osobama i dugu prema sebi samome. Dok smo raspisivali scenarij smo shvatili u koji smo žanr ušli. Ono što je zanimljivo je to da se radi o lokalnom filmu, sve likove mi zapravo poznajemo, znamo kakvi su u toj okolini. Budući da sam odrastao u Inđiji, prilično smo brzo napravili scenariji, jer su nam drugi ljudi poslužili kao inspiracija za likove. 

U filmu glume i profesionalni glumci i naturščici, kako ste birali postavu?

Od početka sam znao da će glumačka postava biti mješavina profesionalnih glumaca i naturščika; to je bio ogroman poduhvat, jer je teško napraviti taj spoj. Profesionalne glumce sam apsolutno prilagođavao naturščicima, znao sam tko može obaviti posao na način da ne dominiraju nad naturščicima, već da im asistiraju i spuste se na njihovu razinu.

Kakve su reakcije domaće publike na film?

Najveći mi je pritisak bio kako će inđijska publika reagirati na Lihvara. To je prvi inđijski lokalni film i, po dosadašnjim reakcijama, mislim da se ljudima jako sviđa. Publika u Inđiji kada je gledala film htjela je pronaći sebe na platnu, vidjeti jesmo li ih možda slučajno ulovili kamerom dok smo snimali. 

LIMUNSKO PITANJE – Kakvu limunadu voliš?

Najobičniju moguću (smijeh). I volim ponekad, uz kavu, popiti limunanu (limunadu s mentom).