Svjesna sam toga da sam tek na početku karijere i da me još puno velikih i malih projekata čeka, ali ono u što sam sigurna jest da niti jedan neće biti tako poseban kao što je bila Murina, prvenstveno zato što je ovaj projekt bio moje prvo iskustvo na profesionalnom filmskom setu, a uvijek je ono prvo nešto što je jednostavno “kategorija za sebe”. Već tog ljeta 2019. osjećala sam ogromnu čast, sreću i zahvalnost (pogotovo zbog toga što mi ta godina nije započela baš najljepše) što sam kao trainee/asistentica koordinatorice produkcije/mala s crafta u sklopu stručne prakse na Akademiji dramske umjetnosti imala priliku biti dio svega ovoga, jer sam u tih mjesec i pol dana stekla ogromno iskustvo i znanje koje mi je puno pomoglo u mom daljnjem radu. Zahvalna sam na divnom Hvaru, spuštanju i penjanju do Dubovice gotovo svaki dan, ludom grofu, izletićima za vrijeme tog jednog slobodnog dana tjedno, kuhanju, čišćenju, dijeljenju salate za ručak, džin-toniku nasred rive sa šeficama u 5 popodne i svim ostalim avanturama i izazovima koje smo doživjeli. Dakako, i na onim ozbiljnijim produkcijskim poslovima kojih je također bilo 😅 Međutim, ono zbog čega će ta Murina meni uvijek biti posebna su ljudi! Već na prvom velikom filmskom projektu doživjela sam ono kad ljudi kažu da ti ekipa sa seta postane druga obitelj. Ne znam je li na nas utjecala ta otočka izoliranost, ljeto ili nešto deseto, no ta ekipa koja se stvorila je ekipa s kojom bih radila još deset puta zahtjevnije i izazovnije projekte, iako je i Murina već sama po sebi bila iznimno složen projekt. Peru me emocije i nostalgija, no danas, kad je postignut tako veliki uspjeh, još sam zahvalnija što sam imala mogućnost biti dio cijele ove priče. Sretna sam zbog cijele ekipe, ali najviše zbog glavnih i zaslužnih – Katarine Prpić i Danijela Peka.
Prije nego smo se popeli na pulsku pozornicu, mislila sam si da kao mala s crafta nisam ja baš toliko bitna stavka u cijeloj ovoj filmskoj priči da bih trebala/mogla biti tamo. Vidi nje, dijelila salatu, a sad se tu prešetava na crvenom tepihu. 😂 Na moje premišljanje trebam li izaći na pozornicu s ekipom ili ne, Katarina mi je rekla: “Ne, ne, svi su bitni”. Ako izostavimo značenje tih riječi za mene na nekoj osobnoj razini, ovo ističem zato što puno govori o tome zašto su oni danas tu gdje jesu; naravno, zbog talenta, sposobnosti, truda, upornosti, snalažljivosti i svih onih drugih karakteristika koje su potrebne za uspjeh, no, ono što bih posebno istaknula, a na što velika većina ljudi na putu do uspjeha, pogotovo u ovom našem filmskom svijetu, često zaboravi, je da su ostali “obični” ljudi s nogama čvrsto na zemlji. I baš zbog toga znam da je ovaj uspjeh u Cannesu samo jedan u nizu uspjeha koji će postići. Jer ostati “običan”, a velik, usprkos slavi, glamuru i blještavilu rijetki uspiju. Ponavljam se, no zaista sam zahvalna što sam imala takve mentore, usudit ću se reći uzore, od kojih sam puno naučila. A možda najbitnija lekcija koju želim imati na pameti tijekom cijelog svog budućeg profesionalnog života je sljedeća: da bi stvari dobro funkcionirale, zaista je svaka osoba bitna karika u tom filmskom lancu, i ona koja je već na vrhu i ona koja je tek krenula.
