Bračno putovanje nakon vjenčanja uobičajena je stvar, ali rijetki su parovi koji medeni mjesec odluče provesti na putu godinu dana, putujući svijetom i istražujući nove kulture. Upravo su se na takav pothvat odlučili Davor i Anđela Rostuhar, koji su odlučili spojiti uživanje i posao te su se uputili u avanturu života. U godinu dana prošli su dvadeset i sedam zemalja, intervjuirali oko sto dvadeset parova, a plod njihovog rada jest Ljubav oko svijeta, projekt kojemu je svrha bila prikazati različite oblike ljubavi. Davor i Anđela snimili su film i objavili knjigu istog imena, a prošle večeri Karlovčani su imali priliku uživati u projekciji pored rijeke Korane. O filmu, putovanju, ljubavi i sljedećim projektima razgovarali smo s Anđelom Rostuhar!
Sigurna sam da si u zadnjih nekoliko mjeseci na pitanje Što je to ljubav? odgovorila nebrojeno puta.
(smijeh) Jesam.
Probat ćemo malo preoblikovati pitanje; što je za tebe brak?
Kad smo krenuli u ovu avanturu, Davor i ja smo se tek vjenčali, a meni je ljubav bila isto što i zaljubljenost; leptirići, uzbuđenje, tolerancija, i tako dalje. Međutim, kad smo otputovali i počeli provoditi cijele dane zajedno, došli su neki izazovi i imali smo potrebu za puno više kompromisa, više nego što smo to možda očekivali u prvoj godini braka. Tada sam shvatila da je ljubav nešto sasvim drugo; možda i jest zaljubljenost, ali na ljubavi se treba puno raditi, kao i na braku i dugoročnim vezama, partnerstvima, kako god ih ljudi ozakone ili ne ozakone, zovu ili ne zovu. Ako želiš s nekime biti dugo, na tom odnosu moraš raditi, ne možete se samo prepustiti i misliti da će sve doći samo od sebe; potrebno je jako puno kompromisa, nužno izgubiš dio sebe da bi stvorio odnos, jer nitko od nas nije isti. Ovo putovanje je meni promijenilo percepciju da je ljubav nešto što se dogodi jer je ljubav nešto što se jako dugo gradi i u što treba uložiti puno energije, truda i rada da bi bilo kvalitetno i dobro, kao bilo što drugo.
U filmu su prikazane razne vrste ljubavi, neki parovi su nama kulturološki vrlo daleko. Kako ste se pripremili na to da u projekt morate ući maksimalno otvorenog uma?
Mi smo se uvijek trudili biti jako otvoreni i objektivni, što ne znači da se nužno slažemo sa svim parovima koji su u filmu prikazani. Htjeli smo pokazati što ljubav znači ljudima u svijeta i da bi taj dokumentarizam bio što objektivniji, morali smo biti što otvoreniji i objektivniji prema svemu. Naravno da bi negdje dolazili s predrasudama, svi smo mi ljudi koji imamo svoj set predrasuda i stavova o određenim temama. Recimo, uvijek sam mislila da su dogovoreni brakovi nešto što je lišeno romantike i nešto što ne mora nužno biti ljubav, dok nisam došla u zemlje gdje smo razgovarali s ljudima koji su u dogovorenom braku i gdje bih shvatila da to jest ljubav, samo što oni do te ljubavi dođu malo drugačijim putem. Kod nas se njeguje da se prvo zaljubimo, pa hodamo, vidimo jesmo li jedno za drugo, zaručimo se, vjenčamo i ostanemo ili ne ostanemo skupa. Oni u brak ulaze bez da se poznaju, njih su po nekim parametrima spojili njihovi roditelji, uđu u brak kao dva nepoznata čovjeka i onda grade tu ljubav. U Iranu smo intervjuirali jedan par koji se vjenčao po dogovorenom braku, ali su nakon tri godine bili ludo zaljubljeni jedno u drugo, tako da je kod njih to išlo nekim drugim putem. Oni će uvijek reći da su kod njih brakovi dugoročniji zato što su stope razvoda manje, što je istina na papiru, no razvoda je manje i iz razloga jer su to zemlje gdje žene nemaju pravo otići i razvesti se kao što imamo mi, ali ima nešto u tome da nisu samo oni ti koji biraju partnera, nego cijela obitelj. Ako se odluče rastati, ne odlučuju samo oni nego cijela obitelj, nekada vjerske vođe, vođe plemena ili tko god ih je spojio i pokušavaju ih pomiriti, pronaći način da ostanu skupa. Naučila sam to poštivati, jer je više od polovine brakova na svijetu ugovoreno. Tko kaže da je naš način ispravan? Oni nas također gledaju kao da njegujemo nešto što po njima nema smisla, kažu da se vežemo za emocije koje su krhke, koje nemaju dugoročno nade za opstati, prolazne su i kada ih više ne osjećamo, odlazimo i tražimo nekoga drugoga, što možda i nije toliko daleko od istine.
U filmu nekoliko parova raspravlja o odnosu tradicije i modernog. Kako ste ti i Davor spojili to dvoje u vašoj vezi?
Ja sam uzela Davorovo prezime, što možda nije u skladu s nekim modernim trendovima, ali meni je to bilo lijepo, prvo iz praktičnih razloga, jer puno putujemo i u nekim zemljama bi morali nositi vjenčani list i dokazivati da smo vjenčani da bi mogli biti u istoj sobi kada ne bismo imali isto prezime, tako da bi to logistički bila noćna mora. Drugo, da imamo dijete i ono ima njegovo prezime, a ja putujem s njim, morala bih to dokazati rodnim listom, a sve je to prenaporno. Ja volim reći da smo mi Rostuhari, volim nas staviti pod jedno, jer meni moje prezime ne predstavlja ništa, ja se sutra mogu prezivati “Drvo” što se mene tiče, ne vežem se za identitet ni nacionalnost, nije mi to ukorijenjeno. S druge strane, lijepo mi je imati kišobran pod kojim gradimo svoju obitelj. To bi bio primjer tradicionalnog u modernom svijetu.
Kako ste pronalazili parove za intervjue?
Imali smo popis priča koje bi htjeli snimiti, taj popis smo radili par mjeseci u Zagrebu prije nego što smo krenuli na put. Naravno da smo ga putem nadopunjavali, ali imali smo osnovnu ideju o tome što želimo naći. Uvijek bismo prvo pokušali preko poznanika, vidjeli bismo znamo li nekoga tko nam može pomoći naći zanimljive ljude, koristili smo društvene mreže, recimo, preko Instagrama gdje sam našla dvije lezbijke iz Irana jer sam pisala LGBT zajednici u Iranu koji su podijelili da dva dokumentarista traže nekoga tko bi pričao o odnosu, onda preko couchsurfinga, gdje bi ljudima pisali da dolazimo u njihovu zemlju/grad, poslali bismo im opis projekta i nadali se da su zainteresirani ili poznaju nekoga tko odgovara opisu. Vrlo malo priča smo snimili nasumično, sve je bilo isplanirano. Snimili smo sveukupno sto dvadeset intervjua, u filmu ih je trideset i tri, u knjizi je oko sto priča. Sve je bilo isplanirano da podrži tu raznolikost koju pokušavamo prikazati, što kulturološku, što u tipovima odnosa, što u identitetima; htjeli smo napraviti cijeli spektar ljubavi.
Jesi li ikada imala osjećaj kao da cijeli projekt postaje prevelik zalogaj?
Kako ne, u više trenutaka (smijeh). U tih godinu dana smo obišli dvadeset i sedam zemalja, kasnije smo još putovali Europom. To je izrazito naporan tempo; svaka dva tjedna smo mijenjali zemlju, nekad češće ili rjeđe, sve smo radili sami, tražili priče, snimali, obrađivali materijale, tražili prevoditelje, rezervirali hotele, smještaje, vlakove, avione, sređivali vize… Imali smo jednu kolegicu u Zagrebu koja se bavila zagrebačkim uredom, sređivanjem knjiga, skladištem, narudžbama, računovodstvom i pomagala nam gdje god je uspjevala, ali ja sam manje-više bila zadužena za logistiku putovanja. Oboje smo se bavili pričama, možda Davor malo više. Sve smo nosili u ruksacima; opremu za snimanje, rasvjetu, ozvučenje, opremu za kampiranje, ljetnu i zimsku odjeću, kozmetiku… Sve je stalo u dva ruksaka. Ponekad smo bili u zemljama u kojima su bili uvjeti bili grozni i sve što je moglo poći po krivu, pošlo je. Recimo, u Indiji smo se razbolili, vrijeme nam je curilo, morali smo snimati, imali smo kartu za dalje, imali smo ciljeve i morali smo takvi bolesni putovati. Fizički je bilo užasno naporno i to je bio trenutak kada sam prvi put osjetila da ‘pucam’. Zapravo su najgori momenti bili oni kada je logistički bilo teško organizirati putovanje.
Na ovoj ljetnoj turneji održali ste već osamdesetak projekcija. Sviđa li ti se kako je projekt zaživio i u kojem smjeru ide?
Mi smo i više nego zadovoljni s time kako je projekt zaživio. S obzirom na pandemiju nismo uopće znali hoćemo li imati premijeru, a kamo li turneju, ali se na kraju sve lijepo poklopilo. Bili smo strpljivi s premijerom, koja je bila u lipnju ove godine na ZagrebDoxu, gdje smo dobili nagradu publike i bolji start od toga nismo mogli zamisliti. Nakon toga smo imali sve rasprodane projekcije u SC-u u Zagrebu, o filmu se počelo pričati, gostovali smo u super emisijama, imali smo odlične intervjue koji su nas dalje promovirali, ljudi su gledali film i bili najveći ambasadori jer su stalno pričali o njemu. Od lipnja do sad smo imali oko osamdeset projekcija, Davor i ja smo prisustvovali na njih četrdesetak. Manje-više gdje god dođemo se traži karta više, ljudi s projekcija odlaze nasmijani, pričaju o ljubavi i to je prekrasno, s obzirom na sve što se oko nas događa lijepo je vidjeti ljude sretne i znati da smo doprinijeli njihovoj sreći. Knjiga se super prodaje, drži se u top pet najprodavanijih knjiga ove godine, sve je krenulo fenomenalno i nemam što za prigovoriti, osim što smo mi premoreni, ali sve ostalo je genijalno.
Odmarate li sada malo ili već planirate daljnje projekte?
Trenutno imamo dogovoreno iduća četiri tjedna svaki dan neko gostovanje s filmom, u studenom planiramo ići u Srbiju i Bosnu, u prosincu u Njemačku… To je to za ovu godinu, za dalje ćemo vidjeti.
(M.L.J.)
