INTERVJU S REDATELJIMA FILMA STRIC

Božić, obitelj je na okupu, večera je na stolu, glazba svira i svi jedva čekaju dolazak strica iz Njemačke, koji sa sobom donosi i mnoštvo darova za cijelu obitelj. Zvuči idilično? Možda za neke da, ali za likove iz filma Stric zasigurno ne. Redateljski duo Andrija Mardešić i David Kapac u svojem su debitantskom igranom filmu predstavili malo drugačiji Božić i malo drugačijeg strica, koji zasigurno nikoga nije ostavio ravnodušnim. Naši gosti film će imati priliku pogledati u petak na večernjoj projekciji, a u intervju s redateljima pročitajte o njihovim filmskim početcima, filmskim uzorima, zajedničkom radu na scenariju te u kojem bi božićnom filmu oni voljeli vidjeti zastrašujućeg i uvrnutog Strica.

Four River Film Festival festival je namijenjen srednjoškolcima i mladim filmašima. Kako ste se vas dvojica počeli baviti filmom? 

Nas dvojica ne samo da se bavimo filmom, nego smo prije svega veliki filmofili. Zato bismo rekli da smo prvo filmski freakovi, a tek onda filmski autori. Volimo sebe gledati kao “dva tipa iz videoteke”. U devedesetima smo uglavnom odrasli po videotekama, kampirali smo u njima i gledali sve što nam je došlo pod ruku. Andrija je isprva više naginjao komedijama i fantastici, a David akcijskim i SF filmovima, ali je na nas obojicu najviše utjecao filmski postmodernizam devedesetih. Autori kao što su Lynch, Tarantino, Jonze, Kauffman, Tony Scott i Kevin Smith u devedesetima, a zatim Lanthimos, Von Trier, Haneke i korejski majstori u 2000-ima. Zapravo smo voljeli sve što se moglo naći u videoteci, a da je bilo novo, drsko i drugačije. Satima bi se birao taj jedan film koji bi se donio doma i, kakav god bio, pregledao još sigurno jedanput ili dvaput. Naša osobna autorska poetika i način na koji doživljavamo film općenito dijelom su oblikovani i tim razdobljem koje je obilježilo uspon nezavisnog filma i pojava meta-filmskih autora sklonih dekonstrukciji žanra, dramaturgije i filmskog jezika. 

Naši osobni kreativni počeci ipak su dosta različiti, Andrija je snimao stop-motion animirane filmove na obiteljskoj VHS kameri, a David je s pisanim radovima polazio školska literarna natjecanja. Najveće otkriće u toj ranoj dobi za obojicu je bila spoznaja da netko zapravo plaća ljude (redateljice i redatelje) da snimaju filmove. Nakon raznih kino klubova, filmskih radionica i škola medijske kulture, studij filmske i TV režije na Akademiji dramske umjetnosti obojici nam je bio prvi izbor. Imamo sreće da nam je hobi koji toliko volimo postao i prava profesija.

Što biste poručili mladoj osobi koja se želi baviti filmom, ali ne zna odakle početi? Koji bi po vama bio prvi korak?

Prvi korak je svakako gledanje filmova i učenje o filmu. Naš pokojni profesor dr. Ante Peterlić govorio je kako gledati film nije nužno najbolji prijevod. Na engleskom, to watch a film znači  bdjeti nad filmom, čuvati ga, gledati s pažnjom i razumijevanjem. Spomenuli smo videoteke i borbu za svaki pronađeni i otkriveni film. Sada uz veliku dostupnost filmova na internetu, ljudi kao da manje gledaju i manje poštuju filmove. Filmovi se gledaju u hodu na mobitelima, ubrzano i konzumiraju se kao razbibriga za vrijeme peglanja, kuhanja ručka ili vožnje u tramvaju. Mi za sebe volimo reći da smo filmski štreberi, što znači da cijenimo i dobro poznajemo filmsku povijest i teoriju. Dobro razumijemo filmski jezik, dramaturgiju i poznajemo pravila i okvire određenog žanra, a to nam omogućuje da ih u svojim autorskim radovima izvrćemo, mijenjamo i često iznevjerimo.

Drugi korak je svako prestati samo pričati o filmu, prestati filozofirati, i početi stvarati. Svjesni smo da je ovakav odgovor već kliše, ali danas svatko ima pristup nekoj vrsti audio-vizualnog snimača i može svoje radove putem interneta i društvenih mreža vrlo lako prikazati širokoj publici. Kada smo mi počeli snimati filmske vježbe na ADU, još uvijek se snimalo na filmskoj traci, a YouTube je tek izmišljen. Danas nije problem kako snimiti, nego što snimiti. Normalno je da se mladi autori izgube u formi, stilu, kopiranju, pastišu ili omažu nečega što vole, ali važno je da u svoje radove ugrade nešto iskreno, autentično i jedinstveno svoje, nešto što ih razlikuje od drugih. Netko bitan je jednom rekao da filmofilija nije najkorisniji alat u kreaciji filmova (Godard se prvi ne bi složio), ali nama dvojici je sigurno pomogla. Film Stric je tako spoj svega što mi volimo gledati, svih žanrova, autora i pravaca koji nam se sviđaju, ali je u njega upisano i puno našeg osobnog, a to je upravo ono i s čim publika najviše reagira. Inspiraciju smo tražili u običnim, svakodnevnim, univerzalnim stvarima. Prisjetili smo se svih naših obiteljskih situacija, obiteljskih okupljanja, dinamike obiteljskih odnosa i iskustava odrastanja koje smo onda u filmu gurnuli u krajnost, u grotesku, crni humor i apsurd.

I da, samo snimanje je najatraktivniji i daleko najkraći dio stvaranja filma. Hitchcock je rekao da se film prvo režira na papiru. Mi smo trenutno u pripremi novog projekta i možemo potvrditi da je bio apsolutno u pravu i ne možete ni zamisliti koliko papirologije ima kad se radi film.

Film Stric režirali ste i napisali zajedno. Kako je počela vaša suradnja? Koje su prednosti, a koji možda problemi, kada dvoje ljudi režira i piše scenarij? Kako ste rješavali moguće nesuglasice?

Nas dvoje se poznajemo skoro 20 godina, još od studija na Akademiji dramske umjetnosti. Isprva smo si počeli međusobno asistirati na studentskim filmovima, a zatim zajedno pisati filmske scenarije i režirati kratke promotivne filmove i glazbene spotove. Nakon toga nije bilo teško ući u neku vrstu simbioze koja je nužna za bavljenje nečim tako zahtjevnim kao što je (prvi) igrani film. Nakon završenog studija i godina rada na raznim TV projektima i snimanja kratkih filmova, odlučili smo zajedno raditi prvi dugometražni film, nadajući se da ćemo imati malu prednost ako ko-režiramo film jer bi se Hrvatski audiovizualni centar jednim udarcem (filmom) riješio dvojice debitanata, redatelja prvijenca. Ali, ipak nam je trebalo 7 godina da završimo film. Režirati film je teško samo po sebi, a režirati film zajedno je duplo teže. Međutim, mi smo prije svega prijatelji i u većini slučajeva dijelimo ukuse u filmu, glazbi, hrani, humoru… Tamo gdje se razilazimo i nadopunjujemo nastaje nešto posebno i najbolje od nas dvoje. Režija je inače usamljenička profesija i redatelji se često nađu sami s dilemom jesu li donijeli pravu odluku i nikad je ne razriješe, često ni nakon premijere filma. Stvaranje svjetova je nevjerojatna muka, pogotovo ako ste sami, ali kao partneri, svaka odluka se temeljito preispituje i donosi sa sigurnošću da je najispravnija moguća u tom trenutku. Je li bilo nesuglasica? Naravno. Oboje smo control freaks i volimo sve temeljito i detaljno analizirati prije nego što krenemo u realizaciju. Mnogo je lakše donositi odluke o bilo čemu uz prijatelja, nekoga tko te razumije i s kim dijeliš slične afinitete, a kamoli nešto tako teško kao što je snimanje filmova. Kad smo završili Strica naš snimatelj Miloš Jačimović rekao je da u ovom trenutku i pod ovakvim okolnostima ne možemo bolje, jer da možemo, učinili bismo to. Za nas oboje, Stric je korak naprijed od svega što smo do sada radili – od svih naših žanrovskih filmova i vježbi na Akademiji do kratkih festivalskih filmova na kojima Andrija radi zadnjih 6 ili 7 godina. Stric je najbolja kombinacija nas dvoje i svega što smo do sada napravili. Bilo to namjerno ili ne, ljudi koji nas znaju kažu da Stric izgleda kao da su naše dvije glave eksplodirale na ekranu.

Žanrovski je ovo vrlo kompliciran film, s obzirom da je riječ o redefiniranom božićnom filmu koji je postao triler s elementima drame, horora i humora. Koliko je trajao rad na scenariju? Što vas je možda najviše mučilo pri pisanju?

Kada smo zajedno radili kratke žanrovske filmove na Akademiji (Andrija noir, a David horor) uvijek smo određeni žanr prilagođavali načinu na koji ga doživljavamo, često s velikom dozom crnog humora, ironije, groteske, čudnosti i bizarnosti. Autorski film koji nije američki često je teško uklopiti u parametre i okvire žanra. Volimo reći da je u Stricu žanr u oku promatrača. Nekima će pojedine scene biti strašne i bolne pa će ih doživjeti kao horor film, a nekima će biti napete ili emotivne pa će ih doživjeti kao triler. Nama je film i beskrajno smiješan, pa se može gledati i kao crna komedija. Stric je dekonstrukcija tipične obiteljske situacije tijekom božićnih blagdana. Zanimala nas je, nadamo se univerzalna, dinamika i folklor obiteljskih odnosa s naglaskom na njihove negativne strane. Fokusirali smo se na sve stresne i bizarne elemente vlastitih obiteljskih okupljanja (apsurdna i duhovita sjećanja iz djetinjstva) i nije nam bilo teško zamisliti kako bi stvari vrlo brzo mogle eskalirati i krenuti nagore. Inspiraciju, humor i šarm crpili smo i iz tradicije i mentaliteta specifičnog za područje bivše Jugoslavije, a prepoznatljivog na cijelom području Balkana. Ideja je bila da sami obiteljski odnosi mogu biti represivni, traumatični, puni emocionalnih ožiljaka. Sam proces pisanja trajao je pet godina, a zadnja ruka scenarija napisana je nekoliko dana prije početka snimanja. Znali smo se šaliti da je pisanje Strica kao hodanje po jajima. Film namjerno nije vođen radnjom, ne temelji se na liku, već na ponavljanju. Najteže je svakako bilo postaviti dramaturgiju priče, stvoriti čvrstu strukturu scenarija u kojem se naizgled jedan te isti dan ponavlja, ali koji neće djelovati (nepotrebno) repetitivno. Stričev savršeni Božić nije striktno scenaristički napisan, postoji samo u raznim oblicima ponavljanja, uvijek s malim izmjenama. U filmu nema narativne logike osim ponavljanja, ali nikad ponavljanja potpuno istog. Gotovo da funkcionira kao fantazija, fantazmagorija, logika sna. Stric je zapeo je u beskrajnoj petlji i obitelj je zarobljena zajedno s njim. Trudili smo se da svaki dan koji se ponavlja u radnji filma prikazuje specifičnu situaciju koja će otkriti nešto više o priči i likovima i pogurati film naprijed, ali i uvući publiku sve bliže i dublje. Ova vrsta nekonvencionalnog pripovijedanja često zna iskušati strpljenje publike i poigrati se njihovim živcima. Mentor na jednoj scenarističkoj radionici, nazvao je naš scenarij “okrutnom igračkom koja vodi direktno u prazninu” i gotovo nas potjerao kući prvog dana. Već idućeg dana čestitao nam je i rekao: “U vašoj priči posvuda spavaju takozvani psi realnosti, a vi ste nekako uspjeli proći na prstima oko njih i ne probuditi niti jednog od njih.”

Imate li vi ”bogatog strica iz Njemačke”? Odakle zapravo ideja za film?

Stric je zapravo počeo kao interna šala koja je, bojimo se, otišla predaleko. Ideja za film razvila se iz razgovora u kojem smo nas dvoje shvatili da dijelimo vrlo specifičnu “zavist”. Kao djeca nikada nismo imali “bogatog strica iz Njemačke” koji dolazi jednom godišnje s darovima, poput Djeda Mraza. Stric je svojevrsna “osveta” ljubomornih autora kojima je cilj pokvariti uspomene (uspomene kroz ružičaste naočale) svih njihovih prijatelja i susjeda iz djetinjstva te njihovih stričeva koji su im omogućili (nadamo se) prekrasno djetinjstvo, jer dok su njihovi stričevi i kumovi vjerojatno bili divni ljudi, stric prikazan u ovom filmu zapravo je čudovište. Ta idealizirana slika bogatog “strica iz Njemačke” koju smo kao djeca stvorili u svojim glavama, odavno je izblijedila sa shvaćanjem da su svi stričevi darovi koje su naši prijatelji dobivali (uglavnom) vrijedni svega nekoliko njemačkih maraka, a da je sva ta divna odjeća koja se ovdje nije mogla nabaviti zapravo iznošena roba stričeve djece. Motiv “strica iz Njemačke” dobro je poznat, on je rođak “gastarbajter”, radnik na privremenom radu u inozemstvu koji po povratku u domovinu biva cijenjen, nagrađen, hvaljen i dobiva autoritet koji ne zaslužuje. Stereotip o bogatom stricu/kumu/rođaku zadržao se vjerojatno, kako bi rekao Jorge Luis Borges, jer nam je potreban – kao što nam treba i jednorog. Potrebno nam je da zamislimo ljude i živote koji ne žive bolje od nas, ali hrane iluziju da negdje postoji nešto novo, drugačije i bolje. Svi ti elementi nostalgije, običaji i tradicije koji bi trebali uveseljavati ljude u blagdansko vrijeme, u našem filmu postaju mehanizmi zlostavljanja i mučenja. Smijeh i apsurd proizašli iz naizgled svakodnevnih, trivijalnih situacija u sljedećem se trenutku pretvaraju u neugodu i užas, kako za likove tako i za publiku. Kažu da korištenje snimanja filma kao procesa psihoterapije može biti opasno, ali mi mislimo da je za nas i za naše obitelji koje su ga gledale bilo vrlo korisno (smijeh).

Glumačka postava je odlična, kako ste ih izabrali?

Imamo luđačku sreću (ili blagoslov) da su neki od ponajboljih glumaca Hrvatske i regije naši prijatelji. Ivana Roščić, Goran Bogdan i Roko Sikavica ujedno su i naši dugogodišnji suradnici, tako da smo se i prije rada na Stricu već jako dobro poznavali. Oni su s nama još od naših akademskih i profesionalnih početaka, a likovi u filmu pisani su baš za njih, prilagođavani su njima i njihovom glumačkom izričaju. Istina je da Stric vjerojatno do sada ne bi ni bio snimljen, ili bi to bio potpuno drugačiji film, da nam Miki Manojlović nije pristao na ulogu. U ranijim verzijama scenarija, Stric je bio zamišljen kao dosta mlađa uloga, lik koji bi baš poput nas dvojice mogao biti balavo dijete 80ih. Nakon dugog castinga, shvatili smo da Strica mora igrati stariji, iskusniji glumac, s težinom životnog iskustva, s tihim autoritetom, ali i nekom tugom i blagošću. Željeli smo da publika na trenutke suosjeća sa Stricem i razumije ga, bez obzira što je psihopat. Htjeli smo da se iz Strica osjeća tuga izgubljenog i potrošenog života u pokušaju da se uhvati neko sjećanje i emocija iz prošlosti. Miki Manojlović nam je zbog toga bio jedina opcija i nakon pročitanog scenarija i upoznavanja, dao nam je bezuvjetno povjerenje koje, nadamo se, nismo iznevjerili. Na metafilmskoj razini, kao proslavljeni glumac bivše Jugoslavije, Miki je “stric” svima nama s ovih prostora, pa i šire. Dodijelivši mu ulogu Strica, on nosi sa sobom povijest, sjećanje i nasljeđe jugoslavenskog filma, posebice filmova poput “Otac na službenom putu” i “Underground”. On je ono lice za koje svi osjećamo da ga jako dobro poznajemo i koje zahtijeva poštovanje.

Kakve su bile pripreme s glumcima? Čini mi se da su potrebne iznimno dobre pripreme kako bi se postigla dinamika koja je prisutna u filmu.

Rad na filmu kod nas je takav da film dugo postoji na papiru, negdje u eteru, o njemu se priča kao o nekom mitskom biću po kafićima. Put do financiranja je dug, posebno za debitantski film, i film kao da je zarobljen u nekom limbu. Dugo se ne miče s mjesta, a onda se odjednom sve događa u isto vrijeme. Pripreme ni glumačke probe nisu bile duge, ali su bile intenzivne. Nakon prvog čitanja scenarija nije ih (previše) iznenadilo što smo im priredili, s obzirom na što su navikli od nas u našim prijašnjim filmovima. Stric je bio kulminacija svih motiva i tema kojima smo se bavili u zajedničkim i pojedinačnim filmovima u kojima su Gogo, Ivana i Roko glumili. Snimati čak i teške dramske scene bio je zapravo prilično normalan proces, ne samo zato jer su svi oni glumačke zvijeri i titani, nego i zbog toga što već desetak plus godina međusobno gradimo povjerenje i imamo nekakav uhodan, zajednički sistem komunikacije, zezancije i razumijevanja. Posebno nam je drago da se i Miki lako uklopio u našu malu obitelj, kao da je oduvijek i bio s nama u ekipi. Ali, da smo bili svjesni pritiska i odgovornosti – naravno da jesmo. U nekom neobaveznom razgovoru tijekom snimanja, Miki je onako usput ispalio nešto što volimo citirati: “A nema ko…”. U slučaju lika i uloge Strica, stvarno i nema nikoga drugoga. Miki nam je zapravo oduvijek i bio jedina opcija, samo mi to u procesu castinga još nismo znali.

Sviđa mi se što film ni u jednom trenutku ne podcjenjuje publiku te odgovori nikad nisu servirani pred gledatelja, no čini mi se kako je to danas rijetkost. Kako ste postigli balans između toga koliko stvari u filmu treba sakriti, a koliko otkriti publici?

Filmovima se može svašta prigovoriti, da su pretenciozni, predugi, banalni, spori, brzi, filmski nepismeni, neuvjerljivi… Ali jedno se ne može i ne smije oprostiti – a to je ako film podcjenjuje publiku. Nikada nismo htjeli biti snishodljivi prema ljudima koji gledaju naš film. Također nismo htjeli da ljudi nakon našeg filma odu iz kina ravnodušni. Jako nam je važno da film dugo ostane u svijesti gledatelja, da o njemu pričaju, razmišljaju i raspravljaju dugo nakon što izađu iz kina. Neki ljudi film iskreno vole, neke zbunjuje, neke frustrira, a neke čak i vrijeđa. Ali, nama je najvažnija bilo kakva reakcija. Čak nam je i ljutita reakcija poželjna. Na jednom festivalu slušali smo masterclass redatelja Petera Stricklanda, koji je savršeno sažeo ono što smo pokušali napraviti u Stricu i što vrlo dobro rezonira s našim pogledom na razvoj likova i takozvane “lukove karaktera”: lik ne mora prolaziti kroz nikakvu promjenu kao u klasičnim narativnim filmovima. Važno je da gledatelj prolazi kroz promjenu i da se njegov odnos prema liku mijenja kako film odmiče, čime se poboljšava doživljaj filma i tjera publiku da se više poveže ili razvije jači stav prema onome što se događa na ekranu. Proces pisanja scenarija bio je dug, kompliciran i napet, kao da pokušavamo deaktivirati bombu. Trudili smo se da scenarij bude što precizniji i čvršći. Neprestano smo se vraćali na već napisane scene i vagali što se, gdje i kada otkriti. Trudili smo se procijeniti koliko dugo možemo rastezati strpljenje gledatelja i držati ih zbunjene s onim što se događa, dok im napokon ne damo jednu mrvicu informacija – koja će ih pak držati do sljedeće mrvice. Svim mogućim sredstvima trudili smo se publici fokusirati pažnju na ono što je zapravo važno u našem filmu, a ne udovoljiti nekim njihovim očekivanjima i dozvoliti im da film zaborave čim krene odjavna špica.

Mnogi su, kada se govorilo o vašem filmu, spominjali Hanekea i Yorgosa Lanthimosa. Primjećujete li vi sličnost Strica i njihovih filmova i jeste li imali neke filmove ili umjetnike koji su vam služili kao inspiracija tijekom procesa rada na filmu?

Dok smo pitchali scenarij filma, s ljubavlju smo govorili o Stricu kao o kopiletu Hanekeovih Funny Games i Dogtooth-a Yorgosa Lanthimosa. Ti filmovi su nam bili i potvrda da postoji publika za ovu vrstu čudnih, neobičnih i nekonvencionalnih filmova. Za sebe smo film Stric definirali kao kombinaciju filmova Roberta Bressona (glumački stil i likovi kao funkcije), filma Most na rijeci Kwai (teme i motivi zatočeništva i osjećaja svrhe)  i crtića Krava i kokoš (čudna obiteljska dinamika i pomaknuti vizuali). Kolegica redateljica nam je nakon premijere filma rekla da prestanemo spominjati Hanekea jer u filmu ima puno više Tarantina nego što smo svjesni. Poznati filmolog i profesor Sean Homer u filmu je pak iščitao snažan utjecaj Hitchcocka. Spomenuli smo već autore i filmove koji su na nas jako utjecali u formativnim godinama. Kasnije u životu najviše su nas zanimali francuski novi val, Bunuel, Kurosawa, noir i talijanski neorealisti. Tu se naš filmski ukus slaže 70 posto. A ostalih 30 posto, za koje volimo reći da daju pravi začin Stricu čine nijanse u kojima, primjerice, Andrija obožava Antonionija i Bressona, a David više rezonira s Renoirom i Kalatozovim. Davidu su najdraži filmovi Stvor i Dan Velikih Valova, dok bi Andrija, primjerice, odabrao Amarcord i Doktora Živaga. Od sadašnjih autora najživljima smatramo Hanekea, Lanthimosa, Seana Bakera, Paula Thomasa Andersona, Nurija Bilgea Ceylana i Von Triera. Ako je Stric kombinacija svih žanrova na koje se kritičari pozivaju, s grčkim čudnim valom i Hanekeom – to smo mi sada. Što bi značilo da ako negdje postoji portal za ulazak u naše glave kao u “Being John Malkovich” Spikea Jonzea, vjerojatno se nitko normalan ne bi dobro zabavljao unutra (smijeh). 

Kao što sam već spomenula, Stric je također i božićni film. Kada biste lik Strica trebali staviti u filmski svijet nekog drugog božićnog filma, koji biste film odabrali? 

Jedna opskurna i zanimljiva referenca koja nas je inspirirala za Strica (i progonila naše snove dok smo bili djeca) je kratki animirani TV film iz 1986. pod nazivom “Božić svaki dan”. To je mračna bajka s poukom za djecu – pazi što želiš. Živo se sjećamo upečatljivih slika dječjeg crtića, crtanog poput slikovnice i animiranog u reduciranom, kolažnom stilu, koji je nešto lijepo, poznato i sigurno pretvorio u strašnu fantazmagoriju. Rekreirati taj isti osjećaj djetinje radosti, straha i traume, je nešto što smo pokušali postići u Stricu. Voljeli bismo vidjeti lik Strica u tom stiliziranom animiranom svijetu, sa neponovljivo zavodljivim, šarmantnim i zlokobnim glasom Mikija Manojlovića. I naravno, voljeli bismo vidjeti lik Strica kao pridruženog člana obitelji Griswold u Najluđem Božiću.

Nastavlja li se vaša suradnja? Imate li novi projekt na umu?

Radimo na novom igranom filmu koji zajedno razvijamo i pripremamo. Na natječajima HAVC-a s projektom smo prošli prve dvije faze financiranja, razvoj scenarija i razvoj projekta. Sljedeći film će biti nešto sasvim drugačije od Strica, ali opet s nekim našim prepoznatljivim stilom. Za sada možemo reći da se radnja odvija u poganskom svijetu s početka dvadesetih godina prošlog stoljeća, na udaljenom i izoliranom dalmatinskom otoku. Taman smo završili svu papirologiju i projekt je spreman za finalnu prijavu, za financiranje produkcije. Ne znamo postoji li išta gore u našoj profesiji od prazne bijele stranice. To je poput Hitchcockovskog bezdana, buljiš u njega, a on ti uzvraća pogled i tako dalje – tko prvi trepne.